|
|
|
SLUSAJ NAJGLASNIJE Agilni Zdenko Franjic je za ove proljetne mjesece 2006. godine pripremio citav niz odlicnih izdanja razlicitih izvodjaca koji su mahom napravili izuzetno kreativne albume – turski DDR, te tuzemne The Dying Sun Ensemble, Machina, Marinada, Trafostations i nekoliko projekata cuvenog PT-a... Opsirnije o svemu ovome slijedi abecednim redom. BLUES SISTERS – Sister To Sister (2006, Slusaj najglasnije)
DDR – Ddr (2006, Slusaj najglasnije)
THE DYING SUN ENSEMBLE – Songs For T. (2006, Slusaj najglasnije)
MACHINA – Epos o Marini (2004, Machina / Vistemiamivi music / 2006, Slusaj najglasnije)
MACHINA – Sad ili nikad (2004, Machina / Vistemiamivi music / 2006, Slusaj najglasnije)
MARINADA – Live in Rijeka (2006, Slusaj najglasnije)
MARINADA – U Rijeci kisa pada (2006, Slusaj najglasnije) Netom nakon objavljenog zivog zapisa "Live in Rijeka", odmah je izasao i drugi (ili treci?) album Marinade koji je poprilicno iznenadjenje spram elektronskog - gothic - rock debija. Ovo je iskljucivo akusticni i vrlo miran album odsviran samo na akusticnoj gitari. Svi tekstovi su na hrvatskom jeziku i veoma su prijemcljivi zbog velike doze romantike, sjete, zanosa, ceznje i velike bujice jednostavnih, ali vrlo snaznih lirskih emocija. Kroz 9 kompozicija povremeno se pojavi i dio patetike, no ona je vrlo dobro koncipirana kao aranzerski komad zacrtanih tema, a sudeci po raznolikosti ova dva albuma, Marinada je glazbeno vrlo raznolik i bogat sastav predvodjen Marin Alvirom, te na njih treba obratiti posebnu paznju. MARINADA – Marinada (2006, Slusaj najglasnije)
PT & THE DOPES – The First + Road To Slatina (2006, Slusaj najglasnije) Jos jedan projekt PT-a i Milana Stojanovica iz Bora, a u ovom slucaju rijec je o kompilacijskom pregledu dva uratka - "The First" (2000.) i "Road To Slatina" (2002.). Sa prvog rada ovdje se nalaze tri kompozicije ("Boom", "All the way down" i "Stone cold") koje su vrlo bliske onome sto je PT uradio u sklopu projekta Blues Sisters - "Sister To Sister". Znaci, obilje blues gitarskih improvizacija uz dodatak akusticnih bubnjeva koje svira doticna Goga. Sve pjesme su instrumentalnog karaktera gdje ima vrlo malo vokala i mnogo razlicitih gitarskih efekata. Drugi dio, "Road To Slatina", prikazan je kroz 5 instrumentalnih skladbi u kojima osim blues-rock improvizacija ima i ponesto zesce ritmike pomjesane sa ekspresivnijim laganijim taktovima (skladbe "Crimson red", "Burning eyes") na pragovima Jimi Hendrix Experience. Jedino sto mrlja ovaj rad je los snimak i vrlo "tanka" produkcija. Kontakt: goxicity@yahoo.co.uk . PUZOD – Puzod (2006, Slusaj najglasnije) Ovaj blues-rock trio takodjer su dio PT-ovog projekta koji u ovom slucaju ponovno svira gitaru i pjeva, dok je za bas zaduzen Pedja, a na bubnjevima ponovno Goga. Album je kompilacijski pregled njihova tri izdanja - "Jedan" (2003.), "Beton i svici" (2003.), te "Corba od olova" (2004.), koji se za razliku od PT & The Dopes bazira i na vokalizacijama, dok je glazbeni dio otprilike slican sa stanovitim instrumentalistickim pomacima ka nesto ekspresivnijem underground zvuku. Tekstovi su minimalizirani i svode se na nekoliko stihova "...ja cu baciti cini na tebe jer si moja..." (zvuci poznato, zar ne - Creedence Clearwater Revival, "I Put Spell On You"), "...krasno mi je, hevi metal drvo...", "...kada pistolj uzmem ja, prati me 5-6 drotova...", "...zaludan sam majko, pijem sok, trezvene glave ja vidim cudovista...". Album ima i nekoliko odlicnih vulgarnih erotiziranih stihova s velikim nabojem emocija ("Kosulja", "Staklo"), no to neka, bar za sada, ostane privremena tajna za one koji ce preslusavati i istrazivati ovaj album. S ponekim sitnijim odmacima od klasicnog bluesa, ovdje se moze pronaci i nekoliko izleta u neka drugacija podrucja - kraut-rock (skladbe "Mala", "Zaludan", "Grip", "Carolija"), ili pak u ekspresivni minimalistički jazz ("Narodna muzika"). I u ovom slucaju vrijedi kao i za malo prije gore spomenuti projekt da je snimak dosta los, a produkcija bezazlena, no i na samom omotu stoji da su sve pjesme (njih ukupno 14) "one take" snimci i produkt su trenutne inspiracije. Ziveli prijatelji! TOWN – Town (2006, Slusaj najglasnije) Takodjer jedan od niza projekata koji stize iz Bora, ovaj puta u autorskom okruzenju Milana Stojanovica koji je na ovom uratku zaduzen za svirku bas gitare. Njegovu pratnju cine: Pedja (gitara), ST (noise-killer, sta god da to znacilo) i ponovno Goga (bubnjevi). Materijal je sastavljen od 7 kompozicija instrumentalnog karaktera u trajanju od 32 minute i od svih ovih projekata izgleda da je ovo ovdje najstariji rad koji je skladan u periodu od 1998. do 2000. godine. Predocena svirka temelji se na brojnim improvizacijama blues-rocka i predstavlja suptilno umijece baratanja rock instrumentarijem koji osim bluesa sadrzava i poneke funk-rock, hard, soul i jazz konotacije u otprilike bliskom okruzenju zvuka kasnih sezdesetih (Hendrix, Cream, Led Zeppelin, John Mayall...) sa aranzmanskim odmacima ka sofisticiranijem stilu progresivnog space rocka sedamdesetih godina. Kao i u nekolicini bliskih projekata PT-a, i ovdje je snimak podosta los, te je velika vjerojatnost da je ovdje rijec o demo snimcima snimljenim na probi. TRAFOSTATIONS – Bum Deal (2006, Slusaj najglasnije) Elektronski hrvatski uradak snimljen u zagrebackom Green Zone studiju kod Hrca (hrczone@hotmail.com) donosi pregrst plesnih taktova uz obilje vrlo dobrih improviziranih ritmova, scratcheva i raznih smisljenih efekata. Steta sto na omotu nema nikakvih podataka o autoru, pa stoga nemam pojma cije je to djelo. Uvodna skladba "Brd. vibrator" odlican je elektronski funky-beat s obiljem plesnih ritmova, a kroz ostatak materijala koji cini 16 kompozicija u trajanju od skoro punih 70 minuta ispreplice se podosta utjecaja The Chemical Brothers, Propellerheads, Fat Boy Slima, The Prodigy, Westbam, break beata, big-beata, elektro-popa (Yello, Moby, The Orb, Orbital...), Detroit techna (Jeff Mills, Derrick May...), europskog progressive techna i mnostva dance glazbe (od starog disco-ritma do najnovije Madonne). Album sadrzi nekoliko solidnih aranzmana (primjerice, odlicne "Boring, boring", "Violet blonde", "Funky mother fucker"), dok je ostatak materijala, unatoc odlicnoj produkciji, nekako "pretanak" u idejama i realiziranom zvukovlju koje na momente djeluje previse isforsirano i sinteticki preumjetno poput plasticnog cvijeca u skupoj kristalnoj vazi. Ipak, sve skupa moze bez problema dobiti pozitivnu i vrlo visoku ocijenu na racun solidnih glazbenih rjesenja, a donekle i zato jer je konkurencija u ovoj kategoriji, barem u Hrvatskoj, gotovo nikakva. DAMIR AVDIC - "Na Krvi Cuprija" (2006, Slusaj najglasnije)
7. bombardiranje New Yorka – kompilacijski CD 2003 (Slušaj najglasnije!) Bilo bi besmisleno opet lamentirati na temu koliko znači Zdenko Franjić za HR scenu, od kakvog je značenja bilo prvih šest Bombardiranja, a oni koji neznaju "lajn ap" 1. (odnosno nultog) Bombaridranja, nek se malo zamisle. Stoga idemo mi na posao, jer ga imaaa... Uh! Trebalo mi je baš dugo vremena za pozorno preslušavanje ove jedinstvene kompilacije u hrvata. Zašto dugo vremena i zašto jedinstvene? E, pa 7. bombardiranje bombardira s tri puna cd-a, što u prijevodu znači cca triipolsata glazbe, što dobre što loše, a nije lako to odslušati u komadu... Prvi cd otvara LOU PROFA, taj pronađeni hrvatski punker, s prekrasnom baladom simboličnog imena "New York". Trebao je malo poraditi na svom engleskom... MLINSKI KAMEN sa svojom su muzikom negdje na tragu MAJKI pri završetku karijere, što znači - izbjegavati... LOU THE UDI sviraju neku nedefiniranu vrstu glazbe s textovima koji bi trebali biti šaljivi, što ponekad na svoj čudan i prilično glup način i jesu... HOOPERS stravično žele biti PARTIBREJKERS i toga se očito ne stide... ZVONKO I GRADSKI URED ZA KULTURU je bolje konzumirati, ako se baš mora, vizualno... TRAG podsjećaju na ACE OF BASE (znate onu...All that she wants is another baby), no preduga pjesma s nepotrebnim uvodom kvari raspoloženje... VALERIJ SKIPERSKIH = ruski PUN KUFER... TRIO DE JANEIRO - Ahhhhh!... Za EROTIC BILJAN & HIS HERETICS će se još, nadam se, čuti... Splitska POLJA LAVANDE još su jedan od bendova iz grada beznađa i droge, pa je takva i njihova glazba... RECKLESS BASTARDS iz Seattle-a imaju šus i snagu STOOGESa, i ko zna možda je Zdenko otkrio još jedne HUMPERSe... CONCRETE WORKS su glazbeno na tragu prethodnog benda, s primjesama MOTORHEADa u pjesmi zanimljivog naslova "Born To Lose"... KOROZIJA su još jedan u nizu neuspješnih kopija PARTIBREJKERSa... D.M.T. još me jednom uvjeravaju da srpska druga rock'n'roll liga zvuči bolje od prve hrvatske, a pretpostavljam, da su rokerska verzija benda U.M.T., nešto kao Vuco i ŽIVO BLATO..... THE NAZIS FROM MARS su mješanac CARTER USM i SIGUE SIGUE SPUTNIK ("FuckFuckFuckYouAnyway")!!!... ALEF (Novosibirsk) su još jedan bend koji se ne srami pjevati na materinjem ruskom, i to u globalu dobro zvuči. Možda su ovo novi T.A.T.U... MESSERSCHMITT su klasika i šteta je što ih više nema... SRŽ... Tu se među rockere ubacio acoustic street punker LOU PROFA... Vinkovački THE KNUCKLEHEADS naginju više vinkovačkim KOJOTIMA nego vinkovačkim MAJKAMA, a nisam siguran dal je to u ovom slučaju dobro ili loše...DJ SVEN se nikako ne uklapa u ovo okruženje, što ne znači i da je to glazbeno loše... KOMPLEKS K (Split) i BOLZAROL (Buje) ostavljeni su za kraj drugog cda, s razlogom. Rijetko ko će doći do njih, a time neće ništa propustiti... MARSHMALLOWS su zastupljeni s par Lo-fi pjesmičaka uz podsjećanje na dobar bend koji više ne postoji... Kod novosadskih U.M.T. se već se po samim naslovima "Cigan bomba" i "Kaktusa i makaze" može zamisliti o kakvim je šaljivdžijama riječ, no teško je zamisliti kako su izmiksani MICHAEL JACKSON i "cigo" na "treskačima" u luna-parku... SKROUZ (vidi pod POLJA LAVANDE)... Opet D.M.T... STOMAK (Pula) - Ahhhh!!!!... MIODRAZI nastavljaju negdje gdje su WHY STAKLA prestala... Uz grupu/pjevača imenom MARC MYLAR (Canoga Park) vezuje se još jedan Ahhhh!!! pred sam kraj... Iz Popovače nam dolazi i ĐUKA RAIĆ... a za kraj ostavljena je sedamminutna "Louie Louie" u izvedbi neprežaljenih THE SPOONS, koji dokazuju koliko su EX PISTOLS promašeni slučaj. GORIBOR: – Hoću kući , CD (Slušaj najglasnije! 2005) U sjajnim vremenima yu-new wavea kada su se svi pomalo zasitili zvukova Idola, Šarle, Orgazma, Azre, Haustora, Filma, Kazališta, Labaratorije... došla su tri podcijenjena albuma Kozmetike ("Kozmetika"), Pekinške patke ("Strah od monotonije") i Lune ("Nestvarne stvari") koji su u stvari cijelu pomamu oko novog vala htjeli podići na višlju razinu. Na žalost, i većina kritike i veliki dio publike je ova tri albuma pokopao samo zbog jednostavnog razloga koji se odnosio na glazbeni minimalizam koji za razliku od gore spomenutih imena nitko nije previše koristio. "Hoću kući" je više nego fenomenalan album koji idealno nastavlja onu crtu Patkine "Monotonije", prvog i jedinog albuma Kozmetike, Luninih "Nestvarnih stvari", te usudio bih se dodati i art-radova Boe s početka osamdesetih (posebno debi "Boa" iz 1981.), te prvog rada Dorian Graya ("Sjaj u tami", 1983.), a donekle i nekolicinu, uglavnom prvih radova EKV. Međutim, stvar se u 21. stoljeću neznatno pomaknula u korist minimalizma i sve više je prisutna glazbena tehnika hipnotičkog ponavljanja, tako da Goribor koristi otprilike slične glazbene sekvence za stvaranje vlastitih kompozicija. Na albumu korise mnoštvo trend-ritmova s početka 21. stoljeća (trip-hop, r'n'b, d'n'b), no sve u kontekstu korištenja vlastitith preokupacija. Skladbe su sjajne (ima ih 10), a govore o robovlasništvu i prestanku ovisništva o drogi (naslov "St. Bluz"), samospoznaji (sjajna kompozicija "Bez" u kojoj govori "...ja sam vernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara..."), politici ( vrlo čudna "Bass Cunami"), blagi nihilizam (hitoidna "Sjajne niti"), bluezerska trip-hop psihodelija ("Čujem bluz") i neispunjenim snovima (posljednja "Više se ne bojim"). Kao hit nameće se kompozicija spomenuta "Bez", zatim "Nestajem" sa tipičnim hip-hop/r'n'b ritmom uz odličan tekst i još bolju svirku gitare, te maloprije spomenuta "Više se ne bojim". Sjajno!!! Prva skladba "Gori" je odličan plesni instrumental na tragu sjajne "Theme for great cities" Simple Minds (ako ne i bolje!!!), dok je druga "Dalajlama me se sećaš" odličan hipnotički retro u rad grupe Can s podebljanim utjecajima trip-hopa. Britancima je vrhunac karijere predstavljala turneja po Americi, pa zašto ovom odličnom sastavu to ne bi bio barem jedan koncert u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu i Skoplju? Barem kao početak odlične karijere! Ili pojednostavljenije, tko se sjeća Boe, Idola, Kozmetike, U škripcu, naravno ovovjekog Rambo Amadeusa, The Beat Fleet, ovo će biti sjajna zamjena. Strašan album. Odličan, u rangu sa najboljim radovima Buldožera, Labaratorije... ocjena albuma [1-10]: 10 horvi // 12/02/2006 PS: ovakva ocjena se Horviju rijetko dogodi... Pretty boys – Pretty boys (slušaj najglasnije! 2005) Dvanaest odličnih kompozicija osim što pokazuje njihovu veliku sklonost ka eksperimentalnoj i avangardnoj glazbi (posebice prema Can, Faust, Karl Heinz Stockhausenu i John Cageu), oduševljavaju svojim sjajnim tekstualno - glazbenim riješenjima. Pjesme su potpuno pomaknute fabule od svakodnevnih pop i rock tekstova, a govore o dubokoj prizmi zdrave zajebancije o pijančevanju (kratka skladba "Pedja - original" i odlična "Buskopan"), socijalnoj letargiji "... ona radi treću smenu, on je lukav i lob..." (valjda, nisam razumio posljednje slovo u stihu kompozicije "Ljudi"), hedonizmu "...trebaju mi velike sise i veliko pivo, treba mi čekić da pobijem ljude u mojoj glavi i velika kola da od sebe bežim..." (naslov "Kola"), strašnoj spoznaji svakodnevnice djetinjstva i života današnjice "...kupovao sam kedere da bi pecao crviće i gliste... čini mi se da sam bio mali kad kopao sam podzemne tunele za krtice... redovno posećujem lekare, moje stare drugare, bio bi lud sto posto kada bi sa sobom sam osto'..." (naslov "Lud II"), nesretnoj. pijanoj i morbidnoj ljubavi ("Dijana"), seksualnim nabojima (glazbeno odlična "Ljubav" poput ranih Caveovih The Bad Seeds) i (možda političke) sofistikacije "... milion boja , nakaza spava, mirna je moja glava..." ("Rastanak") Na albumu se našla i vrlo zdrava zajebancija na pjesmu Lepe Brene "Hajde da se volimo" u neobičnoj varijanti sa ponavljanjem samo jednog stiha. Gusle u njihovom slučaju ponekad zazvuče poput flaute (primjerice u skladbi "Dijana" i "Sam sa sobom"), a dobar dio albuma je snimljen vjerojatno uz dobru pijanku jer ovakve ideje ne idu sukladno sa čistim razumom. Unatoč tome, ovaj album Pretty Boysa je u rangu sa sjajnim eksperimentalnim radovima Can, cijele škole kraut rocka i dobrom dijelu lo-fi produkcije, a da su se malo bolje potrudili oko poteškoća snimanja, ovaj rad bi produkcijski mogao ispasti puno dorađeniji. Ideja im je sjajna! Svaka čast momcima iz Pretty Boys! horvi // 16/02/2006 Ri rock com Bombardiranje New Yorka 10< (Razni izvođači), Izdavač Slušaj najglasnije 2004. Piše: Marin Tomić Mp3 format, pun kurac stvari, tko će ih sve poslušati. Ima bendova iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, SAD-a...bilo bi besmisleno da vam uopće pokušavam analizirati album, budući da je toliko sadržajan. Zato ću jedino obratiti pažnju na riječke bendove. Dakle na jubilarnoj kompilaciji Bombardiranja New Yorka od riječana su tu: Acaid, Aggresive snail attack, Gvozden i carmina puttana orchestra, Kran, Onli-tu, Osnovna škola Sulud III, Po' metra crijeva, Rumple, Sjekire, Školjke i Very expensive porno movie. Razlog zašto je riječka scena dobro zastupljena na ovom albumu je dugogodišnja suradnja između «Studija za sirotinju» i studija «Usurdoktor» sa Zdenkom Franjićem i njegovom izdavačkom kućom «Slušaj najglasnije».Ta suradnja je rezultirala nizom albuma riječkih bendova za tu diskografsku kuću. Primjerice; Školjke imaju dva izdana albuma i u pripremi je izdanje trećeg, Ventil inc. imaju također dva albuma, PHC ima jedan izdan album, pa Osnovna Škola Sulud III, nisam siguran da li Kran imaju izdan album za «Slušaj najglasinije» ali su već prije izlazili na kompilacijama «Bombardiranje New Yorka» pa pretpostavljam da imaju. Uglavnom tko želi nabaviti ovaj album ili nabaviti neke druge albume iz izdanja «Slušaj najglasnije» najbolje mu je da piše na adresu: Zdenko Franjić, Teškovec 27c, 10090 Zagreb (Susedgrad). Založba Slušaj najglasnije! Teškovec 27c, 10090 Zagreb, Hrvaška. E-mail: franticz@hi.htnet.hr Intervju z Zdenkom Franjićem, ki fura Slušaj najglasnije! in zgodovina založbe: http://www.terapija.net/interwju.asp?ID=1094 http://www.ispodzemlje.com/zdenko.htm LOU PROFA - The heaven I prayed (Slušaj najglasnije, 2005) Teško je pobrojati sva Profina izdanja, sve više se okreće i inozemnim tržištima - ovo je još jedan pokušaj: sve su pjesme na engleskom, njih 11, uz prepoznatljiv autorski rukopis. Meni je ovaj put najbolja B-Movie Rats, jedno svjedočenje fantastične r'n'r večeri u Kutini, kada je svirao istoimeni američki band. Lou je to doživio na svoj karakterističan način, lakoćom pretočio u još jednu od pjesama koje će se prepričavati... Pokušajte otkriti ljepotu o kojoj ovaj legendarni moslavački roker pjeva već godinama, opušteno i nepretenciozno, iskreno kao malo koji domaći autor. franticz@hi.htnet.hr Toni Šarić JA DJ ZDENA - Tebi i tvojima (Slušaj najglasnije, 2005) Još jedna od Zdenkovih inkarnacija, pokušaja da nadmaši prethodni pokušaj igranja na nečiju temu. Jedini to radi i nije ga moguće usporediti i zato je - najbolji... 18 pjesama koje je složio na predloške od Booker T.-ja, preko DKK, pa do zajedničkih uradaka sa Goriborima, neke svoje stihove je preradio i napravio novo umetničko delo. Zdenko živi u svom malom svijetu i - uživa. Ja vas opet pozivam na ponovno pregledavanje prebogate/prepotcijenjene zbirke. I samo najava: slijedi dokumentarni film o Zdenku, ali o tom potom. franticz@hi.htnet.hr Toni Šarić ŠKOLJKE – Svakome njegovo (Slušaj najglasnije! 2005) Crni humor - kompilacija Monthy Pytona, Jim Jarmuscha, Satana Panonskog, Alan Forda, Henry Millera, Dubravka Matakovića, bolesnih hardcore i porno filmova, šaljivog nihilizma i još koječega, glavna su tematska obilježja ovog nadasve sarkastično - ironičnog albuma kojim Školjke i dalje sljede svoje zacrtane humoreske. Album je snimljen koncem 2004. godine, no izdanje na Slušaj najglasnije slijedilo je nekoliko mjeseci kasnije. Tko bi znao zbog čega ovaj sastav još uvijek nije pronašao adekvatan put barem do neke uže underground publike koja je sklona barem ironijama na pragovima Let 3 i Hladnog piva, te najcrnjeg humora jer imaju velike atribute za kultni status najmračnije komične hrvatske rock grupe. Kroz 21 pjesmu protežu se njihove ironične priče o raznim nastranostima - incestu, grupnom seksu u porodici, narkomaniji (naslovi "Zar i ti sine brate", "Kruh, mlijeko cigare", "Vlak u spermi"), mesaru ("Porno klaonica"), klanju, pijanim perverzijama ("Šumski človek" otpjevana na slovenskom uz ska podlogu), genocidu ("Sve smo poubijali"), nekrofiliji ("Čudni Mladić psiho Patko"), ali i o svakodnevnim medijskim polemikama o socijalnom statusu (uvodna "Dno", "Europa blues"), raznim nepravdama ("Čudan san", "Čudna scena"), tradicionalnim načelima, religijskim preobražajima... Album ima i nekoliko pomaknutih obrada - naslov "Tvoja odsječena glava" je satira na Nove Fosile ("Tvoja košulja plava"), predposljednja kompozicija "Bullet in Joe's head" je odlična mix-parodija na Jimi Hendrixa i Rage Against The Machine, dok je posljednja "Kraj" komična preslika istoimenog klasika The Doors. Sa sviračkog aspekta, album je besprijekorna slika uokvirena u obrazac zrelog rocka koji u njihovoj izvedbi puca od zdravlja i ima primamljivu komercijalnu crtu prepletenu od hard rocka, rockabillya, punka, garažnog rocka do povremenih parodija na nu-metal. Jedino što smeta jest netočan poredak kompozicija što stvara prilično veliku zbrku. (Možda je i to dio scenarija?!) Članovi sastava su u skladu sa sadržajem potpisani kao Fra.Gregor Gerhard (vokal), ss.Dr. Ogan Keksburg Deutsche Kaiser und Koenig von Jugoslawien don Mario Marcello Maiale (gitare), ss General Liechtenstein (bubnjevi), ss.dr. Nix Sturmer (bas) i ss. Dr. Frank Einstein (sax). horvi // 10/02/2006 PS: Ocjene: tekstovi (za liberalne): 8, (za konzervativce): 0 glazba: 7,5 opći dojam: 8 UROKANI DJ ZDENA - Ni vrit ni mimo (Slusaj najglasnije, 2006) Stalno prisutan na domacoj sceni, Zdenko Franjic je sustavno zaboravljen od medija, kritike i publike, a objavljuje mahom odlicne albume. U njegovoj najnovijoj fazi primjetan je veliki utjecaj razlicitih glazbenih fuzija - od elekronike, reggaea, funka, hip-hopa, do undergrounda i psihodelije... Prijedlog za album godine, ako niste jos uvijek odlucili sto ce na sirotinjskoj Cro sceni biti The Best 2006! Novo glazbeno izdanje Zdenka Franjica je jedan od sasvim logicnih sljedbenika njegovih prethodnih solo radova, a usudio bih se reci i do sada njegovo najcjelovitije solo ostvarenje. Radi se o dvostrukom albumu na kojem je Zdena ponovno pribjegao svojem starom receptu u kojem koristi izabrane instrumentalne samplove u svrhu koristenja same glazbene podloge za ispjevavanje razlicitih tekstura o "bluesu beloga Zagreba grada" i okoline u kojoj zivi. Osim sjajnih glazbenih matrica kojima se koristi Zdena (malo tko poznaje njegove "samplove"), najveci dio prostora posvecen je vrlo bogatoj i smisljenoj lirici. Uvodna "Voznja" vodi kroz stari song kojeg je Zdena napravio tko zna kad (vec objavljeno) u nesto izmjenjenoj tekstualnoj varijanti, a u narednoj "Push it" koja je osmislena kao "pusis" objavljeno je nekoliko verzija suste zajebancije na reggae, sis cevape, pusenje sita i vrlo smisleni nacin psiho jebanja. "Losi modri decaki II" donosi svu uzbudljivost Zdenkovog lirskog izraza. Sjajni tekst uz sjajnu podlogu - "modro je stanje duha, oh Diname nebus prvi...". Dobar dio slicne proniciljive zajebancije vidljiv je kroz naslove "Music lover" (odnosi se na bogatune punih dzepova), "A man", "Ulicna pesmica" ili "Pokolj leptira" (posebno ova posljednja) govori o iznimnim dogadajima. Sjajno! Bravo Zdenko!!! Drugi dio albuma nije nista manje interesantan od prvog dijela - prva kompozicija "U lice si mi pljunula" kao i naredna "Polnocni vlakovi" je vrlo interesantne teksture, kao i od prije poznata "Male cice, veliko dupe". Jedna od velikih stvari ovog albuma je skladba "Zdenko budi losi" (vjerujem da ce se mnogi pronaci u slicnoj situaciji, ako se do sada nisu pronasli) koja uz odlicnu podlogu ima niz sjajnih producentskih bravura. "Rasprava s Bogom" je najiskreniji Zdenkov odgovor na "Ni vrit ni mimo" i treba ga samo protumaciti preko Zdenkovog neprijepornog talenta za skladanje odlicnih plesnih kompozicija. Sjajna elektronska reggae-dub podloga koja prati ovaj album je nevjerojatan dio price koji slusatelja vodi u svijet samog Zdenka, a jedina mrlja koja prati ovaj izuzetan rad jest nedovoljno produciran sum u prekrasnoj kompoziciji "Losi modri decaki" gdje Zdena poput (zaboravljenog?) Stulica spominje: "...ah Diname ne buą prvi, ah demokroacija!" Jedna od posljednjih skladbi, "Opet budem stajal pred ljudima", jedna je od najiskrenijih Zdenkovih kompozicija u karijeri i moze se bez problema staviti u kostac sa najboljim ostvarenjima Suicide, The Fall, Neil Younga, Van Morrissona, The Doors, Iggy Popa, i tko zna cega jos. Ovaj Zdenkov rad je najdoradeniji do sada, odlicno produciran i mnostvo skladbi bez problema moze postati kultnim hitovima. Nesto ovakvo u okvirima hrvatske produkcije jos nikad nije realizirano. Zdenko, ti si novi Suicide, Can ili u modernijoj varijanti A.R.E. Weapons! Svaka ti cast sto jos uvijek drzis pijedestal buntovne rock maste u ovoj glazbenoj sirotinji! Zivio mi jos dulje od americkog carstva!!! Ocijena: cista desetka Vladimir Horvat - Horvi Xxx - 9 mm (Green zone / Slusaj najglasnije, 2005.) Novi projekt ponikao u Franjicevoj nepresusivoj skoli talenata donosi obilje iznenadjenja - ples, elektroniku, psihodeliju i duboku sofisticiranu artisticku sklonost ka odlicnim eksperimentalnim potezima. Ovdje se radi o novom projektu Hrvoja zvanog Sprle i Antonija, koji su izmedju ostalog bili i idejni pokretaci, na zalost, malo poznatog projekta D.K.K. 2001. godine su pod tim imenom objavili odlican i zajebantski, no posve neprimjeceni album "Balkanski trokut" i redovito poceli suradjivati sa Zdenkovim "Slusaj najglasnije" gdje su objavljivani njihovi radovi. Poblize, njih dvojica prave raznorazne elektronske kompozicije sarajuci nemilice po razlicitim stilskim pretincima (techno, jungle, d'n'b, trip-hop, hip-hop, electro-pop, psihodelija...). Ovaj projekt koji je vec bio predstavljen na "10. bombardiranju New Yorka", 2004. godine, ovdje se prezentira kroz odlican i cjelovit, uglavnom, instrumentalni album u trajanju od 45 minuta. Album otvara odlicna "Loco train" sa razlivenim gitarskim samplovima, ksilofonskim melodijama uz pratnju zaraznog plesnog ritma. Jedine kompozicije koje sadrze ponesto teksture jesu druga skladba "Fashion hate» koja sadrzi vjestu kombinaciju brzih jungle / d'n'b / fast beatova i ponavljajucih vokala tako da su vidljive poneke konotacije utjecaja dubova, aranzmana Asian Dub Foundation ili ponekih minijatura beogradske Neocekivane sile, te sjajna "Work no more" koja poseze za vrlo intrigantnim ritmicko melodijskim rijesenjima uz lagane primjese orijentalnih glazbenih arabeski. U predposljednjoj skladbi "Sleep over" takodjer je koristen vokal, no on je vise u funkciji "zakukuljenog" i nerazgovijetnog psihodelicnog paravana. "People" je takodjer plesna skladba, nesto umjerenijeg i jednostavnijeg ritma, a neodoljivo podsjeca na legendarni eksperimentalni kolaboracijski rad David Byrna i Brian Enoa "My Life In The Bush Of Ghosts". Drugi dio albuma je nesto laganijeg tempa sa obiljem plesne down-tempo atmosfere u kojoj prednjace hipnoticki kraut-rock beatovi i obilati premazi razlicitih harmonijskih sintagmi i sjajnih producentskih zahvata (sumovi, zvukovi radio-frekvencija, lomovi razlicitih samplova u naslovu "Radio pipe"), a vrlo interesantne sfere donosi skladba "Black continent" uz koristenje melodija zvukova egzoticnih africkih udaraljki, te lagani psycho-trance "Acid people" (fine elektronske melodije). Posljednja kompozicija "Trum 5 five" sjajan je plesni krizanac trip-hopa, funka i big beata. Nakon preslusavanja ovog albuma namecu mi se mnoga imena koja su utjecala na projekt XXX, no o tome ce oni sami najbolje progovoriti u jednom svojem interwievu. Kada bi ovaj rad momci uspjeli prezentirati preko benda koji bi ovo odsvirao uzivo imali bi velike sanse da dodju do pozicija koje momentalno na ovim prostorima drze Darkwood Dub ili vec spomenuta Neocekivana sila. franticz@hi.htnet.hr http://www.gla.ac.uk/~dc4w/listenloudest/reviewsfrench.html Autor: Vladimir Horvat Zagreb, Hrvatska M.Sinjeri@vipnet.hr
|
Sasvim
iznenadjujuci album skupine DDR dolazi iz Turske i opcinjava svojom modernom
izvedbom na pragovima kraut-rocka, post-punka i new wavea. Tekstovi su na
turskom jeziku i zvuce odlicno uklopljeni u njihovu glazbenu koegzistenciju.
Sastav DDR su cetiri momka - Uner Altay (gitare i vokali), Cihan Cinemre (bas
gitara), Can Batukan (gitare i vokali) i Murat Babalik (bubnjevi). Sviraju
odlicno, te pojam Balkana i zapadne Azije sasvim priblizavaju najmodernijim
svjetskim rock tokovima. Zdenko Franjic je nedavno rekao da je i on sam ostao
iznenadjen velikim bogatstvom turske rock scene koja ima strahovito veliki
broj rock izvodjaca sto se s glazbom bave jos od ranih sezdesetih godina,
te da ce povremeno objavljivati neka zanimljivija i interesantnija imena s
tog nama posve nepoznatog podrucja. Svaka cast! Album otvara sasvim jednostavna
skladba "Sputnik", a nastavlja ga Magazine kraut-rock pjesma "Kilbane".
"Burgu", "Yarim Yanki", "Soz konusu gece" i
zavrsna, "Pejmurde", skladbe su koje najvise mirisu na mix Joy Division
- Interpol - Beta Band, dok njih nekoliko ima dosta cvrsto korijenje u Can
izrazu - pjesme "K.", te instrumentali "Mukavemet" i "Titus
Bramble", dok ce neobican indie-rock prikazan u sasavom naslovu "Pli
Pli" podsjetiti na Pixies. Znamenitost DDR su dugacke i minimalisticke
gitarske improvizacije, te prostorni melodican bas a'la Joy Division i vokal
koji umnogome podsjeca na Ian Curtisa sa izletima u Damo Suzukijevski krestavi
glas. Jedina nepoznanica su tekstovi, pa dok se ne javi strucnjak za turski
jezik, ovaj dio njihovog izrazacće ostati zavijen u misterij. Sudeci po ovome
albumu, slobodno se moze primjetiti kako su nas Turci posve pregazili jer
mi na ovim prostorima nemamo niti jedan slican sastav, te da je turska scena
strahovito bogatija od ove nase domace sirotinje koja zbog popularnosti masturbira
na pozornici. DDR mozete pronaci na 
Ovaj
potpuno nepoznati post-rock kvartet cine J. Marsic (gitare, zvukovi), N. Tubin
(bubnjevi, udaraljke, zvukovi), R. Chingrilje (el. piano, zvukovi) i S. Robic
(vokali). Ako sam kojim slucajem pogresno naveo njihova imena to je sve zasluga
loseg i presitno odstampanog slovarija na ovitku albuma gdje postoje odredjeni
podaci o sastavu, mjestu nastanka, snimanju, no sve te zapise niti sa povecalom
nisam uspio desifrirati. Daleko bitnija je njihova glazba koja se po svemu
prezentiranome na 70-tak minuta materijala, logicno, nastavlja na obrazac
post-rocka pod utjecajima Mogwai, Arab Strap, Mercury Rev, ali i podosta ambijentalne
i eksperimentalne glazbe (Brian Eno i Tortoise, npr.). Za razliku od mnogih
slicnih izvodjaca, The Dying Sun Ensemble krasi odlican barsunasti Sylvianovsko-Gahanovski,
mada podosta linearan vokal na engleskom jeziku tako da sastav zvuci kao pravi
anglosaksonski postmodernisticki rock band. Uz nisku uobicajenih post-rock
komada - "Wish", "This time", "Marry", "Here
I am", "Sleeper", "Rape", "Candide"...,
album sadrzi odlicnu neuroticnu skladbu "Murder" punu razlicitih
instrumentalnih eskapada odsviranih na udaraljkama uz pratnju minimalistickih
zvukova piana i gitare. Melodije i harmonije na ovome albumu su odlicne, ritmika
snena i lagana, aranzmani sjajni tako da je ovo vrlo dobro djelo koje vrijedi
poslusati kao dio tuzemnog post-rock zvukovlja u ocekivanju novih radova 
Nekada
su albumi sa tajmingom od preko cetrdesetak minuta bili standardom svjetske
rock-pop scene, a danas zvuce vrlo kratko, dok su albumi u domacoj ex-YU produkciji
redovito zavrsavali nakon pola sata. Kada se razmotri cijeli tijek r'n'r povijesti
i njegovog medijski popularnog zapisa (singlovi u pedesetim i sezdesetim,
LP ploce i maxi singlovi u sedamdesetim i osamdesetim, te CD u devedesetim
i ranim godinama 21. stoljeca), sam pogled na album ovog rijeckog kvarteta
djelovati ce kao produzeni EP ili uobicajeni mini album. Medjutim, ovdje se
radi o 40 minuta zive svirke koja bi nekada bila sasvim razumljivo protumacena
kao live album. No, dio problema snosi repertoar sastavljen od samo 5 kompozicija
koje bi se na prvi pogled mogle shvatiti kao ostatak nekadasnjeg sympho-rocka
(barem po duzini). Problem koji Marinada postavlja na svojem prvom javnom
nosacu zvuka jest duljina kompozicija, no ona uopce nije pretjerana, stovise,
ide im u korist jer su pjesme sjajno dotjerane i za koncertnu izvedbu odlicno
prilagodjene. Ovo je kvalitetan materijal koji donosi zapis sa koncerta snimljenog
u Seas '05, Rijeka, Marganovo u sastavu: Nenad Tubin (elektronski bubnjevi
i udaraljke), Robrt Merlak (trake, fx, dsp), Josip Marsic (synth i bas), te
Marin Alvir (vokal, bas i synth). Vec prema istaknutom instrumentariju, ovdje
je rijec o elektronskom rocku odpjevanom na engleskom jeziku, a utjecaji koji
su prisutni svode se na repetativni plesni minimalizam Suicide (odlicna uvodna
skladba "Freedom" u pravom vokalnom svjetlu Alan Vege), mjesavinu
A Certain Ratio i Joy Division (komadi "Dog under water" i "Day"),
dok kompozicije "Sea bar" i "Time for time" sadrze mnogo
umjetnicke slobode glede razlicitih ambijentalno eksperimentalnih eskapada.
(new wave, post-punk, kraut-rock, gothic, psihodelija, ambijentalna i eksperimentalna
glazba...). U vokalnim pogledima, Alvir zvuci kao kombinacija Ian Curtisa,
Hugh Cornvella (ex - The Stranglers) i spomenutog Vege. Tekstovi su posve
minimalisticki i s odredjenom dozom mracnije atmosfere govore o raznim osobnim
preokupacijama. Zanimljivo i odlicno djelce. 
Nije
mi poznato kojim redom je Marinada snimala svoje radove jer na omotu albuma
nema nikakvih podataka, pa cu po slobodnoj procjeni i po nazivu albuma zakljuciti
da je ovo prvi snimljeni rad. Ovdje je rijec o tekstovima ispjevanim na engleskom
jeziku, te citav materijal posve odskace od materijala snimljenog na albumu
"Live In Rijeka". Album otvara akusticna skladba, "Real (mixed
by Torul)", a slijedi posve drugacija, elektronska "Ship" koja
vokalno i glazbeno neopisivo podsjeca na lagane skladbe Depeche Mode. Naredna,
"Travel", ritmicki uzima ponesto od vrlo inovativnih beatova Aphex
Twin, dok je "King" posve raritetno originalni komad elektronskog
techno stila sa veoma kreativnim zvukovima synthova i razlicitih produkcijskih
poteza. Na albumu se nalazi cijeli niz odlicnih ambijentalnih elektronskih
komada - "Try", "Green eyes", "Under the sea",
zatim, nekolicina plesnijih naslova, "Inside", ali i neocekivano
i nekoliko skladbi komponiranih na hrvatskom jeziku - odlicna plesna, "Nit",
snena ljetna pop pjesma "Mali raj" i vrlo lagana ambijentalna, "Cilj".
Jedina skladba koja donekle podsjeca na dio materijala s albuma uzivo, "Live
In Rijeka", jest pretposljednja, "Machine", no zbog svoje kratke
sadrzine (oko 3 minute), nema onaj intenzitet minimalisticke artifikacije.
Posljednja skladba, "Sake song", uvrnuta je i neobicna sa nekolicinom
zavijajucih tonova syntha da bi se kompozicija u svojoj zavrsnici razvila
u fini plesni electro-pop. Ako je ovo prvi snimljeni materijal Marinade, onda
se po ponudjenom materijalu slobodno i bez prenemaganja moze zakljuciti da
se radi o odlicnom sastavu, bogatom materijalu i nadasve kreativnim autorima
od kojih vrijedi ocekivati jos mnogo vrsne glazbe i iznenadjujucih inovantnih
poteza. 
Od
ostalih izdanja Slusaj najglasnije, vrijedi spomenuti i nekoliko tiskanih
literatura - neobicnu pripovjetku