|
|
    
Croatian Reviews Part 1 Dik O'Braz – Žeđ, cass & CD Početak je bio prije tri godine, nakon raspada grupe koja se zvala Slutim konje. Uslijedilo je prvo izdanje "To je jedina svinja", mnogo pohvalnih riječi o nastupima uživo, pobjeda na drugom Art & Music festivalu, na istoimenom nosaču zvuka objavljena pjesma "Ne budi lud", te drugo samostalno izdanje "Špeka, luka, vina i buke". To je prošlost Dik O'Braza. Sadašnjost je "Žeđ", to dugo čekano cjelovito predstavljanje "samoborskih Motorheada" javnosti. "Žeđ" je 45-minutna demonstracija filozofije "moram se zabaviti", a ta je zabava definirana kroz neprekinuti niz od 13 pjesama, koje, ulijevajući se jedna u drugu, nude životnu filozofiju kroz jednostavne, iskrene misli kao "...moja duša pijana od piva;...za oprez nema mjesta;...za nas nema milosti;...ja sam tvrdoglavi bik...". Dok dečki u "Heroini Novoj" sami za sebe kažu da su "... hard rock hard core. Ne, rock core". Opis njihovog izričaja uključuje konkretan, "mesnat", nesustajući ritam, maximalno "odvrnutu" gitaru koja povampireno ujeda između udaraca basa i pjevanja kod kojeg su žile na vratu napete do pucanja. I, kad ta kombinacija odjednom nahrupi iz zvučnika, nakon početnog skidanja žbuke, ispunjava vas neodoljivom željom za ubrzanjem svih životnih aktivnosti po receptu kojeg su Dik O'Brazi predstavili u obradi "Nade" od Haustora ubrzavši je nekoliko puta i ispunivši je snagom, težinom i dodatnom smislenošču. A budućnost grupe? Dik O'Brazi imaju razloga reći:"Idemo na pivo!" Bađun – Varaždinec, Varaždin The Humpers – My Machine, cass & LP Jedna od recentnijih zabilježbi je ona američke skupine THE HUMPERS znakovito naslovljena "War Is Hell". Kalifornijska četvorka THE HUMPERS djeluje u Los Angelesu nekoliko godina i predstavlja iskusnu skupinu kompetentnih rock svirača koju predvodi Scott Drake, glavno autorsko ime u Humpersima i dugogodišnji garage-rock djelatnik. Drake je, također, poznat kao suosnivač i član nekoliko kalifornijskih grupa garažnog predznaka od kojih je najpoznatije ime SUICIDE KINGS, skupina kultnog statusa na lokalnoj indie-sceni. Već prvom objavljenom pločom The Humpers su dokazali da su doista vrlo dobar i energičan postav, stilski čvrsto utemeljen na obrascima agresivnog garage-punka, rhythm and bluesa i tradicionalnog hard-rock'n'rolla. Poletan i dinamičan spoj raznolikih utjecaja u rasponu od ranih Rolling Stonesa, New York Dollsa, Stoogesa, Dictatorsa, Davida Johansena i ortodoksnog punk-rocka, najbitnije su značajke i nove ploče The Humpersa. Ono što nove "War Is Hell" snimke čini uspjelijima od prijašnjeg "živog" materijala, jesu uočljivo studijski dorađenije pjesme, glazbena i tekstualna ujednačenost te primjerna produkcija i svrhovitost svirke. Osim toga, uvrštenje nekoliko glasovitih rock-standarda među jedanaest snimljenih skladbi, poput, primjerice, covera Stonesa "19th Nervous Breakdown" i legendarne "borbene" proto punk himne "Rocket Reducer No. 62 (Rama Lama Fa Fa Fa)" isto tako legendarnih detroitskih bukača, grupe MC 5, samo su još jedan dokaz rockerske samosvijesti The Humpersa i njihove duboke ukorjenjenosti u tradiciju. Obrade tih dviju glasovitih pjesama, naravno, sukladne su u cijelosti na razini zvuka i teksta s ostatkom Humpers materijala, poput, primjerice, žestokih i nepatvorenih rock'n'roll bisera naslovljenih "War Is Hell", "Zombie", "Up Your Heart", "Headache" ili "Cast A 1000 Shadows". Dakle, jednostavno kazano, The Humpers predstavljaju čistokrvnu rock-skupinu čiji jedini nedostatak jest u tome da se njezin nimalo suvremeni izričaj očituje kao stanoviti anakronizam na današnjoj, žanrovski iznimno pluraliziranoj, independent rock-sceni. No iskrenost njihovog rockerskog svjetonazora i ustrajnost u poslu kojim se bave, čine Drakeove The Humperse iznadprosječnim bandom sposobnim zadržati pozornost svakog pravog i predrasudama neopterećenog konzumenta rock glazbe. Darko Jerković – Glas Slavonije, Osijek Loši dečki – Boli te kurac za jajca, tu su Loši Dečki – cass & CD Slušaj najglasnije!, nakon nastupnog albuma "Loši dečki u krevetu", realiziranog za Dancing Bear, koji očito nije polučio komercijalne rezultate, vratio se u svoje prirodno stanište. Album čiji naslov predstavlja sinonim na naziv nastupnog albuma Sex Pistolsa, predstavlja klasičan underground projekt, od izvedbe, produkcije do ovitka, što znači da više zvuči kao demosnimka negoli kao cjelovito ostvarenje. Simbioza punka i bluesa u interpretaciji Loših dečki, uz duhovitu poetiku, predstavlja zapravo mulj koji sadrži zlatnu prašinu, što pretpostavlja da Loši dečki u pojedinim pjesmama imaju briljantnih trenutaka, ali su prilično dobro zakamuflirani. *** Bojan Mušćet, Jutarnji list, Zagreb, 17.3.2000. Najnovije u nizu Zdenkovih ostvarenja je drugi album Loših dečki, nazvan "Boli vas ... za jajca, tu su Loši dečki". Prijevod znamenitog prvijenca Sex Pistolsa odmah je direktan odgovor na ono što vas čeka u novih 14 pjesama Zdenka i okupljene, potpuno nove ekipe. Dok je prošli album započeo riječima "Bračo i sestre, jeste spremni? Za soničnu revoluciju!", ovaj put je uvod u Boli vas...:"Kaj, očete ili nečete?, a od tog treneutka pa do kraja stvar je poznata: nadopunjena garage-rock pjesmarica Loših dečki i dalje je s glazbene strane nesputani, znojni, eksplozivni, nepatvoreni, a mnogima opet tako teško dohvatljivi punk-rock s patentiranim Zdenkovim tekstovima u slengu i jedinstvenim načinom pjevanja. Pored ujednačeno žestoke pržione iz koje se u neku ruku odvajaju putena "Ana veša veš" i bluesična "Ideje za ....", kraj albuma poklanja remek djelo, u svakom pogledu iznimnu pjesmu "Pad gore", koja zvuči kao u 5 minuta sabijeni Treći svijet Haustora. Ukratko, za one koji vole Loše dečke – nezaobilazno, a ni za ostale nije kasno. Loši dečki – Loši dečki briju bedove, cass & CD Zdenko i ekipa su u vrlo kratkom vremenu od izlaska prethodnog "Boli te kurac za jajca..." objavili treći album koji po svom sadržaju i raznolikosti pokazuje iskustvo koje je Zdenko stekao peglajući sve i svašta u životu. Uz njihov prepoznatljivi blues-hard rock stil ovdje ima puno glazbenih promjena – laganica, ska, latino, funky... i sve funkcionira besprijekorno, s puno tempa, odlične svirke i naravno, nezaobilazne tematike o glazbenicima koji si misle da su nešto, o stavovima u životu, o curama, sexu, zabavi, drogama, ljubavi, o Zdenku kao glazbeniku... Ovo je najbolji primjer kako rock sastav može djelovati a da se ne ponavlja, već rapidno napreduje u kreaciji. Loši dečki su rock and roll, jedan od rijetkih domaćih sastava koji je zadržao obilježje rock kulture u cijelokupnoj srži i teško je pretpostaviti šta će ovaj genijalac učiniti u idućem koraku. Dečki bravo, čista petica! Ni Mark E. Smith se ne bi stidio ovakvog rada. Moj prijedlog – kandidat za najbolji hrvatski rock album. Vladimir Horvat – Dop, Messerschmitt – Shake That Thing, LP & CD Da kvalitetan whisky pozitivno (stimulativno) djeluje na rock'n'roll priznat će vam svaki iskreni rocker. Uostalom nije zabadava whisky daleko najopjevanije piće u rocku. No, za pulske se "Messerschmitte" glatko može reći da im je whisky pogonsko gorivo. Pokazali su to na svojoj prvoj ploči (Jackie Daniels), a dokazali na drugoj (Jim Beam). "Shake That Thing" je logičan nastavak njihovog debut albuma "Foxxin" iz 1990. godine. Grupa i dalje s obje noge čvrsto stoji u šezdesetim i "čvrsto i glasno" svira američke rhythm & blues šezdesete, ne iskačući iz strogih zakona žanra (Snowflake, Big Legs Tight Skirts). Sve bruji od žica i vrvi gitarama (Strong And Loud), no s manje distorzije nego na prvoj ploči. Novi je album čišći (Jumpin Jack Flash), zreliji, precizniji, dorađeniji, aranžmanski složeniji, kristalnih breakova, uzbudljivih prijelaza (She Gives To Me Free) i klasičnih završeteka (Scream Dream). Ritam sekcija pumpa (Floating In The Air), gitare do neba prosviravaju osnovne teme, na trenutke stvar preuzima usna harmonika, a u daljini se sramežljivo pojavljuju klavijature, zrnca boogiea (Jim Beam Boogie Stomp), hard rocka i psihodelije (I Just Want To Make Love To You). Od nekoliko obrada s albuma, posebno se ističe laganokotrljajuća i nadahnuta verzija blues standarda "Little Red Rooster". Piti u neograničenim količinama. Zadruga – Od blata do neba, cass & CD Zabočka "Zadruga" svira kaj god punk hard rock. Rock'n'roll se, bez obzira koliko muzika i stihovi stranih rock veličina bili snažni i izvođači značajni, ipak najbolje i najjače osječa na vlastitom jeziku. Utoliko je zabočka "Zadruga" pravo otkriće. Album "Od blata do neba" – sa crticama iz zagorske stvarnosti (Ljuta guja, Meni nemre niko nič, Ja živim vu malomu selu), iščašenim ljubavnim pjesmama (Koštala si me, Pepica, Guska), rock basnom (Sraka), te songovima s problematikom gemišta, slobode i odrastanja (Dva put po dva, Od blata do neba, Dok bil sam mlad) – otpjevan u kajkavskom narječju i zabočkom žaargonu na kojem "Zadrugari" govore i misle, unikatno je diskografsko izdanje domaće rock scene. Tanka nit humora, karikature i samokritike koja se provlači cijelom pločom pomalo podsjeća na aktualne diskografske zgode i nezgode Dreletronica, samo u puno čvršćem, rokerskom izdanju i bez ikakvog komercijalnog podilaženja publici. Prethodnike bi ovakvog kajkavskog rock'n'rolla mogli naći u ranoj fazi zagrebačkog benda "Haustor" (Duhovi...) i zagrebačkom triju "Vještice" (međimurski glazbeni motivi), koji su imali nešto distanciraniji i rafiniraniji pristup takvom rock izražaju. Petnaest pjesama na albumu "Od blata do neba" čine fino odmjerenu i zaokruženu cjelinu, nastale su u periodu od travnja 1990. do rujna 1992. godine, a snimljeni su u Best Music Studiju s producentom Denykenom početkom ove godine. Nastale su u koloritu zelenih šuma, plodnih polja, svježeg zraka i krava koje pasu po brijegu, a kao rođene su za slušanje u potpuno drugačijem, urbanom okruženju: u autu prilikom velikih prometnih gužvi, u zagušljivim tramvajima uz pomoć walkmana, u betonskim zdanjima gradskih i prigradskih naselja, te neonom osvjetljenim bezobrazno monotonim uredskim prostorijama gdje, nakon bombardiranja funkom, rapom, hip-hopom i danceom s radio valova, brinu za mentalno zdravlje slušatelja. Istodobno "Zadrugari" teže probijanju negativističkog doživljavanja i karakteriziranja Zagorja i Zagoraca po Dudek sistemu. Jedna od rijetko autentičnih domaćih rock grupa i mogući prvorazredni ambasador autohtonog hrvatskog rock izričaja izvan naših granica. Siniša Bizović – Vjesnik, Zagreb, 31.10.1993. 3. bombardiranje New Yorka – kompilacija, CD, (1999. Slušaj najglasnije!) Bombardiranje New Yorka, jedan od najznačajnijih i najboljih zbirnih albuma Hrvatske rock-scene nedavno je po treći put, pod okriljem, to već i vrapci pjevaju, Slušaj najglasnije! 3. bombardiranje pridružilo se prethodnicima u srpnju tekuće godine, ovaj puta na dva CD-a i predstavlja kolekciju dosad najsirovijih snimaka s najvećim stilskim rasponom. Izuzmu li se standardno dobre izvedbe grupa koje su već bile objavljene za Slušaj najglasnije! – Lou Profa & Cobalt, Frankie Bonnano, Rattleheads, Kardinali - Dr. Watson, Livingstones ili pak garažne zafrkancije Dik O'Braza, za ostatak ekipe ovo je jedna od onih stepenica u karijerama koja se smatra značajnom i prestižnom. Zdenko predstavlja neka odlična imena – Šlajder, Kran, Metro, te njima uz bok i ludbreške Recikliste, neka vrlo dobra, poput Speedy Gonzales, Gita Bloom, Grif, Headliner, Schmrtz Teatar, Srž, njima uz bok Green Machine iz Nedelišča, te neka prosječna – Krug, Svinjsko korito, loša – Duševna kataklizma, War Solution ili pak ovdje suvišna – Motor City Bar, a u cjelini – ponovo bombardira onim što po njegovom sudu danas vrijedi biti zastupljeno na ovako zvučnoj kompilaciji. Bađun – Varaždinec 5. bombardiranje New Yorka – kompilacija, CD (2001. Slušaj najglasnije!) Prošlo je više od dvanaest godina kako je Zdenko objavio sad već legendarnu prvu (proročansku, ako se prisjetimo New Yorka od 11. rujna!) kompilaciju "Bombardiranje New Yorka" (s Majkama, Satanom panonskim...) na svojoj etiketi "Slušaj najglasnije!" (Listen Loudest!). U međuvremenu ustrajan kakav jest, Zdenko je uz sviranje s matičnim bendom Loši dečki, nalazio vremena, volje i ambicija za nastavak započetog posla pa je, eto, do sada, uključujući i ovaj najnoviji, izdano čak pet albuma iz iste serije, a prema svemu sudeći toj priči se ne vidi kraj. Dakle, na "Vol. 5" ovaj puta se predstavljaju The Nitkovi, Ventil INC., Školjke, Debela Berta, D.K.K.-2001, Lutajući D.J. Zdena, Pasi, Statler & Waldorf Noise Erection, Peronospora, Stomak, Loši dečki, The Goblins i Loš zvuk, sa po jednom do dvije pjesme. Uglavnom se radi, kako je to kod Zdenka i običaj, pregledu hrvatske garažne rock'n'roll, punk, punk-blues, i hardcore scene, imenima koja se uvjetno napisano mogu svrstati u nekakav domaći underground, pa iako recimo u najvećem broju slučajeva Zagreb "glumi" Detroit, a duh Stoogesa, Iggy Popa (mladog, naravno), Crampsa i drugih živi u većini pjesama, izbor uključuje i ponešto stilskih "noviteta" poput h.c. "narodnjaka" (Školjke: Ubij ih sve), surfa (Pasi: Surf i čekić), funky-dancea (Lutajuči D.J. Zdena: Znanje stanja) i melodičnog power popa (Peronospora: Mala dama). U cjelini ovaj je CD još jedno antologijsko izdanje "Bombardiranja". *** Darko Jerković – Glas Slavonije, Osijek 2. bombardiranje New Yorka – kompilacija, CD (1998. Slušaj najglasnije!) Nakon što je u suradnji s "Dancing Bearom", prije nekih tri mjeseca, u CD formatu reizdana legendarna kompilacija neovisnog hrvatskog rocka naslovljena "Bombardiranje New Yorka" (orginalna ploča tiskana je 1989. godine), pomalo iznenađujuće osvanuo je nedavno i njen nastavak, zapravo drugi dio "Bombardiranja New Yorka". No, bilo kako bilo, tek, pred nama je ogledni uzorak spomenute kompilacije, na kojoj Zdenko predstavlja 13 izvođača s 24 pjesme u ukupnom trajanju od čak 73 minute. Riječ je o svojevrsnom kronološkom "nastavku" projekta na kojem "New York" bombardiraju bendovi koji su svoje materijale snimili u razdoblju od 1990. do 1998. godine, uključujući i nekoliko imena koja su se već predstavil na LP izdanju otprije devet godina. Album otvaraju dvije raritetne, vjerojatno posljednje snimke pokojnog Satana Panonskog iz 1990. godine – "Che Guevara" i "Lajanje". Zapravo je riječ o dva otkvačena punk "recitativa" Ivice Čuljka, a činjenica da je ovaj drugi, "Lajanje", snimljen u Ludnici Popovača, vjerojatno će mnoge nagnati da Satana definitivno otpišu kao punkera i svrstaju kao izdvojeni, psihijatrijski slučaj "pomračenog uma". Nakon sedam minuta "muke po Satanu", stanje bitno popravljaju snimke pulskih Messerschmitta iz 1993. godine, obrada Young & Scottove "There's Gonna Be Some Rockin' Tonight" i Kusačićev standard "Susie Q", dva klasična primjera garažnog blues "prangijanja" i nekadašnji koncertni favoriti danas upokojenog pulskog benda. Sjajan su dokument i dvije pjesme u kojima sudjeluju Goran Bare, zajedno s nekoliko starih članova Majki, koji su se za snimanje pred rat, 1991. godine, prozvali Gnjevni crv. To su pjesme "Mladići iz Vinkovaca dolaze u Zagreb" te Baretov i Čalićev blues teške kategorije naslovljen "Ležim na stolu". The Spoons, hrvatski psihodelični '60's garažeri, predstavljeni su coverima "Bad Little Woman" i "Get Out Of My Life, Woman", od kojih je prvi snimljen u živo 1994. godine u Zagrebu, a drugi u vrijeme "Supervoxin" sessiona 1995. u Puli. Kaotične duše, također u dvije skladbe "Da li smiješ?", "Moji snovi su ponovo rođeni", vinkovačka su rock'n'roll priča, dok su sljedeći, Zdenkovi Loši dečki, u naslovima "Bilo kad, bilo de, bilo kak" i "Vožnja" (s prvijenca "Loši dečki u krevetu"), sirovi, prljavi, i bučni punk-rock u klasičnoj američkoj garažnoj maniri. Za Mlinski kamen kažu da su "sljedeća velika stvar" hrvatskog tradicionalnog rock'n'rolla. Ukratko, dečki su dijelom na tragu Majki, a njihov boogie-blues i rhythm & blues, u oglednim primjerima "Stvoreno za nju" i "Od danas do sutra", snimljenim prije tri godine u Zagrebu, samo potvrđuju da njihov lider, Danijel Brdar, posjeduje i te kako zapaljivu osobnu rockersku priču. Za Dik O'Braz, samoborski bend, nema se što mnogo reći, jer je u pitanju klasični, ali zato dobar i žestok, hardcore-punk, dok posebno mjesto kompilacije zauzimaju sisački Bambi Molesters, sa svoje dvije nove skladbe – "Blackballed" i "Invasion Of The Reverb Snatchers", sjajnog surferskog ugođaja i izvedbe dostojne ponajboljih USA garažnih surfera. Tu je i Zadruga, s dva stara hita iz 1993. godine – "Ljuta guja" i "Ogenj", kao podsjetnik na autentičnu kajkavsku "rokačinu" iz razdoblja kada su Krešo i njegovi Zabočani žarili i palili na "Fiju Briju" i drugim rockerskim feštama. Pred kraj, jedna pjesma Nepopravljivih ("Samo me pusti") i dvije N.P.K.H., grupe iz Hrvatskog zagorja ("Zemi me","Put do zvijezda"), iako stilski posve različite (boogie-blues nasuprot blues-punk kajkavštini), također skreću pozornost na neprijeporni talent njihovih izvođača i opet upozoravaju kako je doista šteta da Goran Dujmić i dečki iz Zagorja još nisu dokopali svojih CD prvijenaca. Isto dijelom vrijedi za riječke Avlijanere, koji s pjesmom "Gospodin Devil", u maniri Lazy Cowgirls i Cosmic Psychos, zaokružuju "2. bombardiranje New Yorka". Darko Jerković – Glas Slavonije, Osijek, 1.kolovoza 1998. The Goblins – 33 1/3 Goodwoodsman Lane, CD Dečki su iz Čikaga, a dvojica su poreklom iz naših krajeva. Vođa benda Jake Austen uređuje i magazin/fanzin "Rocktober". Zbilja neka dobra novina taj Roktobar. Puno muzike stare i nove (đez, bluz, soul, rok, pank), stripova opaljenih (Punknhead), intervjua zveknutih (Wanda Jackson, Billy Le Riley, Andre Williams), breg recenzija, rubrika (majmunski rock and roll, maskirani rokenrol, patuljki u rokenrolu) i kaj još ono ima? A da! Ima pun kurac kolumni i još je čovek u tak dobrom bendu kakav je The Goblins. Svirka im je energična i imaju snagu i brzinu panka, al se vidi da su dečki i na drugima muzikama, od đeza i bluza i roka i sajkodelije do, ak se ne varam, etno instrumentalizacija na odličnoj stvari "Toni Kukoč". Znate koji Toni? Onaj koji vas je u kupaoni. Meni su ipak najbolje rok stvari "Night Rider", "Night Rocker" i uvodna tema "Goblin Time Bomb", a u najbržima stvarima podsečaju me na Angry Samoans. Još bi pohvalil falseto pjevanje u "Riding On My Ninja". Kolko kužim engleski, dečki su i dosta duhoviti. Sve u svemu odličan rok album. Zdenko Franjić – Polet, Zagreb The Nitkovi – A uša!, CD Dečki su iz Mostara. Bas, bubanj i gitara i neki bi rekli – žestoka svirka, ali ja bi prije rekel svirka s puno osečaja i smisla za zajebanciju. Nikica peva i svira bas, a Tarzo lupa po bubnjevima. Gitarist Đoko je početkom osamdesetih sviral u mostarskom pank i postpank bendu "Ženevski dekret" i dve njihove stvari ponovo su odsvirali na CD-u, ali meni se više sviđaju nove stvari, jel ima više utecaja roka i bluza a i harda i hevija, a i gitarist je odlično svladal svoj instrument. Svirka je sirova i jaka, a reči ironične i duhovite. Moji favoriti su "Sve dok traje" z velikim finalom i "Tu gore preko puta" (Hm, da mi je znat di je to?). Naslov albuma "A uša!! je lokalna fora. Album je snimljen još 1998. u Zagrebu i dečki vele da uskoro idu ponovo u studio. Jedva čekam. Al vele ljudi da sama fala niš ne valja, zato čujte, možda vam se svidi. Zdenko Franjić – Polet, Zagreb 3. bombardiranje New Yorka – kompilacija, 2CD's Unatoč mnoštvu malih nezavisnih diskografskih kuća, jedine prave odrednice diskografskog undergrounda u Hrvatskoj ima etiketa Slušaj najglasnije! Zdenka Franjića. Počevši u osamdesetima kao polje na kojem će alternativni rock bandovi zasijati sjeme svoje karijere s pomoću kaseta kao najjeftinijega diskografskog medija, u devedesetima je Slušaj najglasnije! stekla kultni status. Bilo je to ponajviše zahvaljujući činjenici da je prva predstavila Majke na kompilaciji "Bombardiranje New Yorka" 1989. godine. Kompilacija je s osam bonus pjesama reizdana na CD formatu 1998. uz logistički doprinos Dancing Beara, a desetogodišnjicu originalnog izdanja Zdenko obilježava "3. bombardiranjem New Yorka", prilagodivši izraz novom dobu – umjesto kaseta, album je dostupan na CD-R formatu. Dvadeset pet izvođača (nijedan s prvog dijela) imaju raznolik status, a među njima Srž, Frankie Bonanno, Rattleheads, Motor City Bar te Loši dečki imaju i regularna izdanja. Esencijalni rock'n'roll, punk, blues i hard rock uz ostale energične rock podvrste sabijene na dvostruki CD otkrivaju bogatstvo koje bi u izbrušenom obliku moglo obilježiti rock scenu sljedećih nekoliko godina, barem s petinom zastupljenih izvođača. Bojan Mušćet – Jutarnji list, Zagreb Loši dečki – Loši dečki briju bedove, CD Stari nezavisni diskografski lisac Zdenko odlučio je razveseliti sve svoje obožavatelje još jednim izdanjem svoje matične grupe Loši dečki prozaična naziva. Kao i u slučaju prethodnog albuma "Boli te kurac za jajca, tu su Loši dečki" i na ovom albumu. Zdenko je glavni frontman potpomognut od sviračke trojke. I dok je band svirački na pragu da jednog dana za nemali broj godina postane obećavajući, Zdenkovo umijeće pjevanja nije se maknulo s mjesta. S vrlo malo sluha, ali s puno žara i rock'n'rolla (premda istini za volju s premalo energije), te prije svega jedinstvenih tekstova u specifičnom slengu, ovaj materijal (jer teško je reći album) mogao bi zadovoljiti samo njih same, te određeni broj pripitih prijatelja. Zanimljivo je zapravo koliko je Zdenko daleko od pitkog i slušljiva materijala zna li se činjenica da je upravo on najzaslužniji za prve diskografske radove danas najjačih rock i punk bandova koji su se u međuvremenu uhljebili u velike diskografske kuće. No, prije svega treba ipak pohvaliti zaista zanimljive i nadahnute tekstove koji će se jednog dana sigurno naći na albumu Tribut To Listen Loudest. Osim toga, ako ništa drugo, Zdenko je možda i najiskreniji tekstopisac na domaćoj sceni:"Dajte da vam nekaj velim, jednu moju malu stvar, kad se popenjem na stage, ja zaboravim na sve, i na tomu malomu mestu, jedino sam slobodan, to je moja terapija, tak rešavam probleme". I nek mu je s guštom. Nit je "oženio" neku diskografsku kuću već je sam uložio novce, a i nitko nije prisiljen kupiti ovaj album niti ga beskonačno slušati iz dana u dan na radiju. Uostalom, sigurno je velik broj domaćih glazbenika koji upražnjavaju istu terapiju uz podršku medija, ali nikada to ne bi priznali i zato jedan veliki plus zbog istine s mudima, ali i loša ocjena jer ipak je riječ o Lošim dečkima. Dubravko Jagetić – Slobodna dalmacija Hali Gali Halid – Vo – zdra, 7"EP & CD & cass Dobar rock'n'roll uvijek je u sebi nosio obilježja protivljenja ustaljenim kulturnim pa i političkim obrascima, uvijek je bio svojevrsna "pljuska društvenom ukusu". Zbog svoje multikulturalnosti i univerzalnosti često je zapinjao za oko i zub dežurnim lovcima na "anacionalne naivce", "čupavce pod utjecajem Zapada" i sl, pa čak i tamo gdje za to nije bilo baš nikakvog razloga. Nedavno je tako na jednoj lokalnoj radio postaji, u jednom manjem gradu središnje Hrvatske, pisanim dekretom direktora postaje, a pod prijetnjom disciplinske odgovornosti i otkaza, disco-jockeyima zabranjeno puštanje u eter pjesama grupe "Vatrogasci" i Hali Gali Halida. U tom trenutku pjesma "Vatrogasaca" – "Ritam iza denser" nalazila se na prvom mjestu radijske top-liste već treći tjedan i u lokalnom je disko klubu bila najveća atrakcija koja je na noge svake subote podizala oko tisuću mladih. Svoj dio popularnosti imao je i Hali Gali Halid. Ipak, pjesme i grupe su skinute s programa jer "podsjećaju na istok" i ne uklapaju se u nečije sheme "domoljubnog", "civiliziranog", "kulturnog", i tako dalje, i tako dalje. Nema veze što zabrana dolazi od ljudi čiji je program donedavno, dok se živjelo "u mraku", bio upravo ispunjen "narodnjacima s istoka", a i danas se (u neizbježnim Pozdravima i željama, primjerice) vrti pokoji hit Nede Ukraden, naravno, "kroatiziran) u izvedbi naše Dolores. Tu zapravo i leži pravi razlog zašto su spomenute grupe i pjesme nestale s radio valova. One dobrim dijelom upravo ismijavaju taj novokomponirani mentalitet, pa se netko eto prepoznao i napisao naredbu koja "podsjeća na istok". Zabranjene pjesme su se inače vrtile u specijaliziranim rock emisijama, snimljene su i izdane u Hrvatskoj, odakle su i izvođači, Vatrogasci su zaprešičko-zagrebačka kombinacija, a Hali Gali Halid je umjetničko ime i projekt vinkovačkog rock heroja Gorana Barea, koji krvari i pjeva u grupi "Majke". Igor Vukić – Vjesnik, Zagreb Loši dečki – U božanskoj misiji, CD Lutajuči D. J. Zdena E! Opet ja. Amater i naivac naivno si je mislil da bu u "Poletu" imal posla z još večim naivcima i amaterima. Kad ono, kurac, sve sami prekaljeni profesionalac do profi profiča. Pol teksta su mi preveli sa mojega pičn pična jezika na štokavsko ijekavski hrvatski, a pol su ostavili po mojemu. Na sreču me nisu potpisali. Normalno da nisu objavili ni karikaturu mojega prijatelja Veša. Al ko mi je kriv kaj sam naivac. A zapravo ja nisam niti znal da sam naivac. To mi je rekel frend. A ja sam si mislil da su naivci cenjeni umetniki u Japanu. Al zapravo vam nisam štel o tomu pisat. Običaj je da o novima muzičkima albumima pišu cenjeni i ugledni novinski kritičari. Al ja sam jedamput u muzičkima novinama "Scena" (kojega je izašlo samo jedan broj ili dva) videl kritiku novoga albuma Severine na jednoj stranici, a na drugoj stranici bil je njezin odgovor na tu kritiku. Odgovor mi se je svidel, valda zato kaj sam i ja neka vrsta muzičara/pevača pa sam se lakše poistovetil sa Severinom. Zato bum ja sad sebi dal priliku da prije svih, a možda i jedini napišem osvrt na novi album Loših Dečaka. Loši dečki su snimili i svoj četvrti album "U božanskoj misiji". Ali Loši dečki imaju jedan mali problem ili ga imaju neki drugi. Nakon neslavno prošloga prvoga albuma "Loši dečki u krevetu" (Dancing Bear) zatvaraju se vrata medija, svirke su retke (više nas ne zovu ni u Sloveniju) i slabo ili nikak plačene i bend je puknul. Loši dečki više ne sviraju. Al kaj se mene tiče, meni je to O.K. jel ti dečeci buju i dalje nekaj svirali. Vlatko lupa po bubnjevima u "Velikomu belomu slonu". Dalibor svira bas u "Mlinskomu kamenu" još jednomu odličnomu bendu koji traži izdavača. Jura solira na picama, a ja pripremam solo projekt "Lutajuči D.J. Zdena" z najboljima sveckima muzičarima, živima i mrtvima. Radni naziv albuma je "Karakoke". Al zapravo sam vam počel pričat o našemu novomu albumu. Znači, četvrti dugosvirajuči nosač zvuka jedne od največih tajni hrvatskoga rokenrola, takozvanih Loših dečkih pristal je u CD plejerima najvernijih fanova i uskoga kruga frendova. To je još jedan u nizu loše produciranih (100 DM-FI) i loše odpevanih albuma Loših dečakiča. Na albumu je četrnajst stvari. Od toga dve na piđn engleskomu (Fuck Off, Go-Go Girl), a ostale na nekakvomu nepoznatomu jeziku kojemu je karakteristika da je prost. Reči tih pesmica bave se uglavnom ljubavnim frustracijama tekstopisca, mojega maloga velikoga mene (Srce na špagici, Kuča plavoga svetla, Ruža) al ima tu i težih filozofskih tema (Na pužovomu putu), svakodnevnih problema ovisnosti i depresije (Nikad više, Znanje stanja), božičnica (Dan kad se je rodil Isus), prepev jedne stvari od Billie Holiday, a zadnja stvar je suradnja Lutajučega D.J. Zdene i slavne ritam sekcije Sly & Dunbar. Neko ko je čul sva četri albuma Loših dečkih mogel bi reč da se naslučiva lagani pomak napred u vokalnoj interpretaciji dotične individue koja pokušava izrazit svoje osečaje kroz medij rok pesmice. I sad bi nekaj trebal reč i o muziki i iak sam i sam muzičar kojemu je instrument govorni aparat bojim se da više od "Sviđa mi se!" ne bi mogel reč. A sviđaju mi se različite vrste muzike. Od surfa (Ponekad te volim) preko bluza (Na pužovomu putu) do popa (Ruža), a zajednički nazivnik toj muziki trebala bi bit vožnja. A dečki voze i puno su instrumentalistički napredovali. Album je sniman u rudeškomu "Monster" studiu u dva sešna. Album je likovno opremila Marijana Franjić. Eto, tolko o Lošima dečkima od mene. Sad bi štel čut ili pročitat reakciju profesionalnih kritičara. Ak ste nepoznata grupa i fali vam medijske promiđbe pošaljite mi vaše kazete ili CD-e pa bumo nekaj probali napravit. I, boli vas kurac za jajca, Vaš Lutajuči D.J. Zdena, Polet, Zagreb
|